neuronet.rs

Savladavanje prepreka iz ugla jedne devojke sa dijagnozom SMA sada u 21.veku. 

Prvo što se pomisli jeste da je sve na dohvat ruke:

tehnologija zaživela,

nauka napredovala,

ljudi emancipovaniji, 

oblakoderi na svakom koraku.

Čijem koraku? 

Zdrave osobe?

Ili možda nas sa fizičkim hendikepom?

Definitivno NE  za korisnike invalidskih kolica. Desetak obrta točkovima, pa prepreka. Voziš, kotrljaš se – BAM – bankina!

Neko jak pritekne u pomoć, podigne te, zahvališ se, nastaviš svoje putešestvije, kad ono, podzemni prolaz! Toliko stepenika za spuštanje, da ne možeš da izbrojiš. Obiđeš strpljivo taj vražiji prolaz, kreneš “bahato” ulicom, mimo trotoara jer je naredni za oko 2km, dočeka te policajac sa pričom da praviš prekršaj. Ispsuješ ga u sebi, učiniš šta traži i kreneš u 30-minutnu obilaznicu. Sve da bi stigao do, recimo, p..ljivog tržnog centra, bioskopa,  pozorišta ili omiljenog kafića.

Da, i MI ŽIVIMO!!! izlazimo i živimo život podjednako kvalitetno. Ono u čemu se razlikujemo od “zdravih” jeste neiscrpno strpljenje i volja za dostizanjem željenog cilja. 

Obilazak grada i prijatelja

Šta ako poželim da odem na drugi kraj grada mog voljenog Beograda? Nikad nisam uspela da ga istražim dovoljno zbog nedostatka prilagođenog prevoza. Šta raditi kada mi se isprazne baterije na akumulatorima ili se ruke mojih bližnjih umore od guranja? Neko bi rekao: “Svašta, pa uđi u gradski prevoz i odvezi se, ne izigravaj princezu”. Koji gradski prevoz?! U niskopodne autobuse koji ne mogu da priđu stanicama jer im je ivičnjak previsok ili obične, stare buseve čija se rampa izvlači šrafcigerom “na mišiće” (u slučaju da ste odgovoran građanin i uvek kod sebe imate alat)!?! Pa, kad i ponesete neophodne rekvizite, uđete na jednoj stanici, vozite se do planirane tačke i čuda li, opet visok ivičnjak. Rampa udari, uvuče se, vi se pokunjite, obiđete krug i vratite na početak, na jednu od retkih stanica u nivou betona. A zamislite da krenete u zgradu prekoputa kod najdraže komšinice, da prečešljate ovonedeljne tračeve uz kafu… Spremite se, krenete orni za trač partiju, a dočeka vas strma rampa. Toliko, da se pitate gledajući uvis da li ste na putu za raj ili dogovoreno kafenisanje. Lokalni grmalj se sažali, iz petnih žila vas odgura uz “rajsku rampu”, taman se zahvalite i obrišete graške znoja sa čela, kad ono, ne žive sve komšinice u prizemlju. A hvala Bogu, zgrada na svakom ćošku. Otvaraju se vrata lifta za četvrti sprat, kad ono, kolica su vam debela! Ne brinite, nije do vas i vaše kilaže, jednostavno vrata lifta ne mogu da svare još i glupava kolica. Zaboga, zašto bi iko kolicima išao na 4.sprat!??  Vratite se u prizemlje i zaboravite na tračarenje sa komšinicana! Pa neka one dođu do vas, svašta, vi u kolicima biste samo negde išli! 

Školovanje i …

Još i u školu da idete redovno!? Da se zaposlite!? Znate li vi koliko stepenika imaju naše ustanove!?? Spratova!?? Sedite kod kuće, edukujte se online i učite Kineze engleski. Trebaće to u životu! Šta ste sa samo srednjom školom!? Gde ćete sutra da se zaposlite, da privređujete našoj zemlji bez fakulteta? Ako vam baš dosadi sedenje kod kuće, lepo “skoknite” do bioskopa, da se opustite uz dobar film. Eto, tržni centri imaju potpuno ravan pristup prvom redu u bioskopu! Da li i vama odzvanja “prvom redu”? Za prvi red, pored kokica i šarenih sokova, ponesite i okovratnik i lekove za glavobolju, jer ćete se u najboljem slučaju ušinuti. Svaka čast za ravan teren do sale, ali zašto pobogu ima toliko stepenika naviše? I da li su svi ti ljudi toliko humani, da baš meni ostavljaju ceo prvi red prazan? Ili njihovim vratovima više prija da nisu iščašeni? Mora da su humani. 

Da vam kažem nešto:

Pored ovolike ironije u rečenicama iznad i podsmevanja našoj infrastrukturi, (izvinite ukoliko vam je previše) mi u kolicima to sve pobeđujemo. 

Odskočim točkovima na bankinu.  

Uporno obiđem podzemni prolaz. 

Učtivo se zahvalim obazrivom policajcu. 

Stignem u tržni centar, brzo šopingujem. 

Odgledam predstavu u pozorištu. 

Ispijem plazma šejk u omiljenom kafiću. 

Napunim akumulatore tokom noći, pa obiđem bar jedan deo mog voljenog grada. 

Mašem putnicima koji se udobno voze u gradskom prevozu i nastavim svojim putem, bar udišući svež vazduh. 

Popijem tu čuvenu kafu sa komšinicom, ako ne drugačije, onda na klupi ispred zgrade.

Završim škole, kurseve, predajem Kinezima, pa ujutru trk na stalni posao, nakon samo 5 sati sna.

A nakon napornog radnog dana, uzmem dečka za ruku i odem do tog famoznog prvog reda u bioskopu, bez okovratnika i tableta, vodeći se samo voljom. To je ono što nas “sa invaliditetom” razlikuje od ostalih. 

Nepresušna volja za životom i duševnim snalaženjem. Nemojte to nikada izgubiti, upravo ta “želja”, neko bi rekao “inat” SAVLAĐUJE sve fizičke prepreke.

OSTAVI PORUKU

Please enter your comment!
Please enter your name here