Autorka: Aldeli V.
Za mene je vožnja automobila sastavni deo života. Naročito tamo gde živim. To je način na koji prevozim decu do škole, obavljam aktivnosti, idem na lekarske preglede, radim i tako dalje. Ne živim u gradu, tako da mi javni prevoz nije dostupan, ali ne živim ni u predgrađu. Živim u gradiću gde je sve na razdaljini od 10 minuta kolima, ali previše daleko da bi se išlo peške. Kako je moja dijagnoza NMOSB napredovala, tako su se i simptomi pogoršavali, pa je postalo napornije i opasnije da vozim.
Umor usled vožnje
Vožnja me je zamarala i dovodila do toga da budem pospana kad sam za volanom. Bila je to iscrpljujuća obaveza. Tokom tih sat do dva vožnje do posla i nazad, svašta sam radila da bih ostala koncentrisana. Pojačala bih muziku u kolima do daske ili bih kupila hladni/topli napitak da me drži budnom. Slušala sam audio knjige. Ponekad bih čak stala i ušla u prodavnicu da nešto kupim, samo da bi mi telo bilo u pokretu. Bila sam spremna da učinim sve da se razbudim i dobijem više energije.
Grčevi kod NMOSB
Takođe sam doživljavala spontane grčeve u nogama praćene bolnim osećajem bockanja. Osećaj je bio toliko oštar da sam trljala butine rukom tokom vožnje da bih probala da kontrolišem bol. Bilo je zastrašujućih trenutaka, jer se sve događalo iznenada. Morala bih da stanem sa strane puta sa decom u kolima dok bol ne popusti.
U tom periodu sam otišla na operaciju. Bilo mi je potrebno neko vreme da se oporavim, a te zime je bilo i dosta snega. Prvo nisam vozila nedeljama, zatim mesecima, i na kraju je prošlo tri godine otkako sam poslednji put sela za volan. Toliko sam bila navikla da vozim i budem nezavisna da me je izluđivalo što to više nisam mogla, dok nisam počela da istražujem druge načine vožnje, odnosno kako da je prilagodim sebi.
Ručne komande kod NMOSB
Pronašla sam opciju vožnje sa ručnim komandama i pomislila da ću ponovo biti slobodna! Odmah sam počela da pretražujem auto-škole koje obučavaju za vožnju sa ručnim komandama, ali nisam pronašla nijednu u krugu od 150 kilometara. Brzo je postalo jasno da ovaj novi poduhvat neće biti lak.
Nastavila sam da pretražujem dok nisam pronašla jednu takvu školu koja mi je odgovarala. Pošto i dalje imam važeću vozačku dozvolu, mogla sam da preskočim teoriju i da odmah pređem na praksu. Prvog dana sam bila veoma nervozna, jer nikad pre toga nisam vozila sa ručnim komandama. Ipak, posle tog prvog časa postalo je jasno da je to moj sledeći korak na putu ka slobodi. Imala sam pet časova vožnje na putu pre testa. Položila sam ga sa najvišim ocenama! Trebalo mi je manje od četiri meseca da sve završim i dobijem odgovarajuću vozačku dozvolu.
Bila sam na korak bliže cilju da opet vozim nezavisno. Uzbuđena što ću moći da stanem da kupim svoju omiljenu kafu, idem u prodavnicu, vodim decu na vannastavne aktivnosti i obavljam sve druge redovne stvari. Međutim, pre nego što sam počela da sanjam o nezavisnosti koju mi donosi vožnja koju sam tako dugo priželjkivala, morala sam da se pozabavim kupovinom vozila sa pristupom za invalide. Tako da je sledeća stvar kupovina automobila!
Izvor: How I Control My Driving Fatigue and Spontaneous Spasms With NMOSD