multipla skleroza

Amerikanka Šeril Hajl (48) prvi put počela je da trči još 1996. godine, zato što je želela da smrša, ali i da više vremena provodi sa svojim tadašnjim dečkom, a današnjim suprugom Brajanom. On je bio trkač i uvek mu se divila kada posle maratona dođe kući zadovoljan što je opet uspeo da pobedi sebe i pomeri sopstvene granice.

Želela je i ona to da oseti na svojoj koži, pa se 2000. godine prijavila na svoju prvu trku i to na maraton.

„Htela sam da vidim da li ja to zaista mogu da uradim, ali i da osetim to uzbuđenje i napor koje donosi trčanje maratona. Videla sam kako Brajan uživa i posle svoje prve trke shvatila sam koliko je to divan osećaj, koji ne može da se opiše rečima“, kaže Šeril.

Kako je moguće da neko trči maratone i ima MS

U januaru 2006. nakon jedne trke Šeril je počela da oseća čudne i do tada nepoznate bolove. Senzacije u vidu strujnih udara prolazile su kroz njeno telo – od ušiju, preko ramena i leđa do kolena. Bile su toliko bolne da u pojedinim trenucima nije mogla da se pomeri. Odmah je otišla kod svog lekara, koji joj je rekao da je to posledica uklještenja nerva zbog trčanja i propisao joj lek za to. Ali meseci su prolazili, a Šeril se nije osećala bolje. Naprotiv, ti napadi su bili sve češći i bolniji.

 „Kad sam opet otišla kod lekara i prijavila mu da mi je stanje pogoršano, poslao me je na ispitivanja kod neurologa. On je odmah posumnjao da imam multiplu sklerozu, ali nije bio siguran jer sam godinama trčala maratone i bila veoma aktivna“, objašnjava Šeril za sajt „Runner’s World“ i dodaje da je konačnu MS dijagnozu dobila deset meseci nakon pojave prvih simptoma.

Priznaje da je u tom trenutku bila veoma uplašena, pre svega zbog toga što nije znala kako će MS promeniti njen život. Ništa nije znala o ovoj bolesti, a posebno je plašila činjenica da možda više neće moći da trči, iako je tada iza sebe imala već 13 istrčanih maratona. Postala je depresivna i nije želela da izlazi iz kuće.

„Tada mi je suprug najviše pomogao. Rekao mi je da ne treba zbog bolesti ceo život da provedem u kući i ohrabrio me je da nastavim da vežbam i da se krećem koliko mi telo dozvoljava. I zaista ubrzo sam se osećala bolje, popravilo mi se raspoloženje i rešila sam da se ne predajem“ otkriva Šeril i dodaje da joj je lekar savetovao da se kreće što više može jer je to jako važno za sve osobe koje žive sa MS.

multipla skleroza
Ilustracija, foto Freepik/alexeyzhilkin

MS je maratone učinila izazovnijim

Danas Šeril trči svaki drugi dan, a u danima kada se zbog MS ne oseća najbolje, odlučuje se za vožnju bicikla. Pošto ne zna kako će njeno telo reagovati kad se probudi ujutru, u zavisnosti od toga i prilagođava treninge. Ipak, najveći problem joj predstavlja to što joj pada stopalo, vuče se, pa se neretko i spotakne o sopstvenu nogu.

„Da bih se izborila sa tim, nosim specijalno protetičko stopalo od karbonskih vlakana, koje mi pomaže u hodu i sprečava padove. Kada trčim, pored mene sa desne strane, koja mi je slaba, trči moj suprug. Tako mi pomaže da održavam ravnotežu, upravljam tempom na maratonima i da se hidriram. Pošto sam izgubila pokretljivost ruku on mi na trkama otvara i flaše sa vodom“, ističe Šeril.

Srećna je što nije odustala od trčanja zbog MS, već je samo promenila i prilagodila tempo tokom trke. Zapravo MS je maratone učinila samo izazovnijim, pa su i njene male pobede slađe. Od trenutka kad je saznala dijagnozu istrčala je čak 50 maratona.

„Moja mantra je: ’Radim koliko mogu i nikada ne odustajem.’ Čak i kad imam loše dane sa MS i dalje radim ono što volim. Trčanje je uzdiglo moje telo, mozak i moj duh. Zato umesto da žalim za stvarima koje su mi nedostupne, cenim ono što još uvek mogu da radim“, otkriva Šeril na kraju.

Izvor: runnersworld.com

OSTAVI PORUKU

Please enter your comment!
Please enter your name here