neuronet.rs, unsplash, multipla skleroza

Multiple skleroza je autoimuna i teška bolest, koja za posledicu može da ima i trajni invaliditet i vezanost za postelju. Od nje obolevaju najčešće mladi ljudi, koji imaju između 20 i 30 godina, te su neretko zbog bolesti onesposobljeni da vode kvalitetan život. Od 2020. godine u našoj zemlji je Republički fond za zdravstveno osiguranje (RFZO) obezbedio savremenu terapiju, ali je i dalje ne primaju svi oboleli. Za neke je kasno da započnu lečenje, jer je bolest već u poodmaklom stadijumu, ali nažalost ima i onih koji ne prihvataju činjenicu da su bolesni, te samim tim ne pristaju ni na lečenje. Ukoliko se lečenje započne što pre, prognoza bolesti je bolja. Lek za multiple sklerozu ne postoji nigde u svetu, ali terapije koje se primenjuju usporavaju i zaustavljaju oboljenje i drastično poboljšavaju kvalitet života. Problem je što bolest nije lako dijagnostikovati, pa neretko ljudima prođe i po sedam godina dok se utvrdi da imaju multiple sklerozu.

Među lekarima koji se bave lečenjem ove bolesti su dr Lorand Sakalaš i dr Vesna Suknjaja sa Odeljenja za demijalinaciona oboljenja centralnog nervnog sistema Klinike za neurologiju Kliničkog centra Vojvodine.

– Multipla skleroza je bolest koja dominantno pogađa mlade ljude. Od ove bolesti obolevaju tinejdžeri i adolescenti, najčešće od 20 do 30 godine i predstavlja jedan od vodećih razloga invaliditeta, koji nije uzrokovan traumom. Ovo je u prvom redu inflamatorna bolest, ali sadrži jednu neurodegenerativnu komponentu. To znači da kod pacijenata na samom startu bolesti dominira inflamacija, odnosno upala, ali ne infekcija i to je autoimuno posredovana upala. Karakteristika bolesti je da se najčešće javlja u relapsima, što su novonastale tegobe, koje mogu, bar na startu bolesti spontano i da se povuku. Kako bolest odmiče, kako godine prolaze, gubi se inflamatorna komponenta bolesti i dominira neurodegeneracija – kaže dr Lorand Sakalaš za dnevni list Dnevnik.

dr Vesna Suknjaja (foto Lj. Petrović, arhiva Dnevnika)

Dr Vesna Suknjaja napominje kako neurodegeneracijom dominira progresija, nema relapsa i spontanih poboljšanja, nego svakim danim, svakim mesecom, svake godine pacijent postaje teže pokretan, slabije vidi, postaje nespretniji i zavisniji od tuđe pomoći.

– Bolest ima nekoliko formi. Najčešća je relapsno remintentna forma bolesti, gde imate pogoršanja i poboljšanja. Druga forma je sekundarno progresivna koja se razvija iz prethodne forme i razvija se nakon 15 do 20 godina trajanja bolesti, kada pacijenti nemaju jasna pogoršanja, već neku vrstu progresije prethodne invalidnosti. Najređa forma je primarno progresivna koja nema tipičan tok sa pogoršanjima i poboljšanjima, već su od samog starta tegobe progresivne. To je bitno iz perspektive terapije, koja sledi nakon postavljanja dijagnoze – objašnjava dr Sakalaš.

Dijagnoza se postavlja anamnestički. Pacijent mora da ima sistematizovane ispade i to motorne, senzorne, cerebralne tegobe, koje se anatomski uklapaju u oštećenja centralnog nervnog sistema. Ako se posumnja na ovo oboljenje, pacijent mora da dođe do neurologa, potreban je kompletan pregled koji nekada traje i 45 minuta, a na početku su najčešće senzorne smetnje. To su trnjenje polovine tela, cele ruke, noge, koje traje duže od 24 sata i ne smanjuje se, osećaj mravinjavanja po koži, kada se tuširaju drugačija je percepcija toplote vode na levoj i desnoj polovini tela. Tipično je da se javila utrnutost stopala koja je trajala nekoliko dana, na šta pacijent uglavnom nije obraćao posebnu pažnju, međutim umesto da prođe, ova utrnulost se penje na gore, zahvata potkolenicu, natkolenicu, dolazi do prepona, širi se na polovinu stomaka i dolazi do nivoa rebarnog luka. To se razvija u nekoliko dana. Sve to može da prati i neka vrsta motorne slabosti, što zavisi od visine oštećenja kičmene moždine, ali pretpostavka je da je često praćeno motornim ispadima.

– Najčešće pacijenti to prepoznaju kao da im je ruka nespretna, da im ispadaju stvari iz ruke, kada se penju ili silaze stepenicama, da noga propada, pada stopalo, okolina primećuje da oni drugačije hodaju – dodaje dr Suknjaja.

dr Lorand Sakalaš (foto Lj. Petrović, arhiva Dnevnika)

Kako objašnjava dr Sakalaš, nakon toga, često pacijenti imaju neku vrstu ispada u vidnom polju. Obično tako da oseti neku vrstu bola u oku, iza oka ili slepoočno, koji se pogoršava na pokret očnih jabučica. Istovremeno ili nekoliko dana kasnije primećuje kao da se magla navlači na oko i taj gubitak vida nekada može da bude dramatičan, a nekad se gubi samo percepcija boja, odnosno vide crno-belo. Mogući su piramidni ispadi, odnosno motorički ispadi, slabost ruke, noge, nestabilnost, kao da hodaju po čamcu na vodi, dolazi do tremora tela, tu su i smetnje sfinktera, u vidu inkontinencije ili zadržavanje urina. Ako se ove tegobe pojave na početku bolesti, to je prognostički loše.

– Kada je oko problem, ljudi su osetljivi na gubitak vida i odu kod očnog doktora i oftalmolog uglavnom uputi pacijenta neurologu na vreme. Kada se dešavaju senzitivni simptomi, koji su najčešći, to može da izazove dugi niz godina lutanja do prave dijagnoze. Naši pacijenti su mladi, imaju 18 ili 19 godina, pa se tegobe često pripisuju rastu, da su pod stresom, da studiraju, imaju razne životne okolnosti. Mnogi godinama lutaju, jer na početku bolesti su imali blaže simptome koji nisu odmah prepoznati kao simptom ozbiljne bolesti – istakla je dr Suknjaja.

Često se dešava da dođe pacijent koji je imao neki ispad i ne vidi i kada ga pitaju da li je imao i neki drugi simptom, seti se da je pre nekoliko godina imao utrnutost u stopalu mesec dana, ali se to spontano povuklo. Išao je kod fizijatra, dobijao vežbe za kičmu, a tako gube vreme.

Dr Suknjaja naglašava kako je vreme jako važno u lečenju multiple skleroze, jer bi lečenje moglo da počne tri, pet ili sedam godina ranije. Nije svejedno ako multiple skleroza počne da se leči u prvoj godini pojave tegoba, jer to znači mnogo veću šansu da tog čoveka narednih 30 godina zadržite na nogama. A nije isto krenuti u prvoj godini i osam godina kasnije. Bar 50 odsto pacijenata luta i prosečno prođe sedam godina do dijagnoze, mada se to poslednjih godina popravilo.

Nastavak priče možete da pročitate u narednoj objavi koja vas očekuje za nekoliko dana.

Izvor: dnevnik.rs

OSTAVI PORUKU

Please enter your comment!
Please enter your name here