Fiziologija žene tokom trudnoće prolazi kroz ogromne promene i utiče na tok hroničnih bolesti, posebno onih imunološke prirode, koje su nepredvidljivije.
Urađeno je nekoliko studija koje su analizirale uticaj poremećaja iz spektra NMOSB na plodnost i trudnoću. NMOSB je oboljenje u kojoj se antitela vezuju za akvaporin-4 (AKP4). Studije govore da AKP4 može da utiče na nivo hormona tako što deluje na hipotalamusno-hipofizno-endokrinu osu.
Ovo je najjasnije pokazano u studijama na miševima sa neaktivnim AKP4. Naučnici su otkrili da su oni imali značajno smanjene nivoe seruma estrogena i progesterona od poljskih miševa. Pored toga, ustanovili su da je kod miševa sa neaktivnim AKP4, došlo do pogoršanja razvoja oocita i abnormalne endometrijske debljine, što je dovelo do stanja subplodnosti.
Retke su studije koje ispituju neplodnost kod žena sa NMOSB. Jedna studija se bavila procenom plodnosti kod 217 pacijentkinja sa NMOSB i ustanovila je, da je 6% na lečenju neplodnosti i da je kod 13% došlo do odlaganja ostvarivanja trudnoće nakon više od 12 meseci. Međutim, u ovoj studiji nije navedena prosečna starost kada je došlo do prvog pokušaja da se ostvari trudnoća.
Teško je doći do nepristrasnih zaključaka kada se procenjuje neplodnost pacijentkinja sa NMOSB, uglavnom zbog malog kruga pacijentkinja koje istraživači mogu da odaberu, kao i etičke složenosti sprovođenja studija o plodnosti i trudnoći.
Međutim, s obzirom da NMOSB relapsi mogu da ubrzaju neurološku invalidnost, od velikog je interesa da se razume da li se NMOSB napadi povećavaju tokom trudnoće. Prethodne studije su ukazale na to da se NMOSB relapsi povećavaju tokom trudnoće i u mesecima nakon porođaja. Tokom trudnoće, NMOSB relapsi predstavljaju značajan zdravstveni rizik i za majku i za dete.
Procena napada povezanih sa trudnoćom
U studiji objavljenoj u časopisu JAMA Network Open, Vang i kolege su sproveli sistematski pregled kako bi razumeli faktore vezane za NMOSB napade povezane sa trudnoćom.
Istraživački tim je sproveo pretragu literature na akademskim internet pretraživačima koristeći odgovarajuće termine vezane za komplikacije u trudnoći i NMOSB relapse. Cilj im je bio da utvrde stopu slučajeva trudnoće sa NMOSB napadima i ishoda i komplikacija trudnoće kod pacijentkinja sa NMOSB.
U krajnju analizu je uvršteno ukupno 15 studija. U 11 njih je stopa slučajeva trudnoće sa NMOSB napadima iznosila između 7,7 i 80,8%. To ukazuje na visok stepen heterogenosti kad je reč o iskustvima trudnica sa NMOSB.
Istraživački tim je otkrio da su pacijentkinje nastavile da uzimaju imunosupresivnu terapiju i pre i tokom trudnoće. Pacijentkinje koje su nastavile sa uzimanjem imunosupresivne terapije su imale znatno nižu stopu NMOSB napada u poređenju sa pacijentkinjama koje su prestale da je uzimaju. Na osnovu toga se može zaključiti da se može uspostaviti negativna veza između stope imunosupresivne terapije tokom trudnoće i stope trudnoće sa NMOSB relapsima.
Vang i kolege su takođe proverili starosno doba u trenutku začeća, podelivši pacijentkinje u dve kategorije: one koje su zatrudnele u 32. godini ili kasnije i one koje su zatrudnele pre 32. godine života. Ustanovili su da se stopa NMOSB napada povezanih sa trudnoćom bila znatno niža kod starije grupe nego kod mlađih pacijentkinja.
Istraživački tim je takođe otkrio da proširena skala stanja invaliditeta (EDSS) pacijentkinja nije imala značaja u smislu verovatnoće NMOSB napada tokom trudnoće. Međutim, pacijentkinje koje su imale i druge autoimunskee bolesti pored NMOSB su imale znatno veće šanse da dožive NMOSB napade povezane sa trudnoćom.
Od ukupno 619 slučajeva trudnoće, istraživači su ustanovili da je u 64% došlo do porođaja u predviđenom terminu, a da je kod 4,8% došlo do prevremenog porođaja. Ukupno 22,6% slučajeva trudnoće se završilo abortusom – 8,1% spontanim, a 14,5% izabranim.
„Rezultati ovog sistematskog pregleda i meta-analize govore da su primanje imunosupresivne terapije tokom trudnoće i trudnoća u kasnijem životnom dobu povezani sa zaštitom od NMOSB napada povezanih sa trudnoćom“,zaključili su autori studije.
Obilje informacija koje je pružio ovaj sistematski pregled je bez presedana, s obzirom na prethodno pomenuta ograničena sprovođenja studija na trudnicima sa NMOSB. On pruža statistički potvrđene činjenice u vezi sa verovatnoćom NMOSB napada u zavisnosti od faktora kao što su starosno doba, terapija i postojeći komorbiditeti.
Lekari u praksi obično pažljivo izlože rizike trudnoće pacijentkinjama sa NMOSB, koje žele da zatrudne. Najveći rizik je da se ozbiljan NMOSB napad dogodi tokom trudnoće, usled čega se majka ozbiljno razboli pa se u pitanje dovodi održivost trudnoće. Važno je da pacijentkinje budu potpuno svesne ovoga pre trudnoće.
„Sve u svemu, neophodna je pažljiva analiza rizika i prednosti prekida ili nastavka imunosupresivne terapije kod pacijentkinja koje planiraju porodicu“, pišu Borisov i kolege u časopisu EPMA.
Zaključak je da lekari moraju da uspostave zdrav odnos sa svojim pacijentkinjama kako bi one bile slobodne da postave bilo kakva pitanja o NMOSB napadima povezanim sa trudnoćom i mogućnostima terapije koje su im dostupne. Lekari mogu samo da pažljivo prate najnovije smernice zasnovane na dokazima, kako bi pomogli svojim pacijentkinjama da se pripreme za bilo kakve odluke o trudnoći.