Autorka: Halima Sarvar
„Kovid 19 je pogodio svet 2020. godine. Cela Škotska je bila zaključana. Sve škole su bile zatvorene. Dvonedeljno zatvaranje je na kraju trajalo mesecima. To znači da je poslednja godina mog srednjoškolskog obrazovanja bila skraćena i da nije bilo proslave mature ili diplome, a ni završnih ispita. Svi smo bili zaglavljeni kod kuće, čekajući nove vesti od države. Zaključavanje se produžavalo, sve dok nam to nije postalo normalno“, navodi Halima Sarver.
Moj život pre dijagnoze NMOSB
„Moji zdravstveni problemi su počeli krajem 2020. godine. U novembru sam obolela od produženog kovida i mnogo simptoma se zadržalo i nakon što su testovi bili negativni. Gubitak kose, umor, promene apetita i problemi sa mentalnim zdravljem. Sve se polako nagomilavalo i stalno mi nije bilo dobro“, kaže Halima.
„Tokom cele 2021. godine sam imala neobične simptome kao što su vrtoglavica, glavobolja i nesvestica, ali nisam mnogo razmišljala o tome. Doktori su stalno govorili da to mora da je od stresa i nisu mogli ništa da urade. Tako sam se borila s tim, misleći da je to normalno i da nema izlaza“, objašnjava Halima.
Uticaj NMOSB na moj društveni život
„Bila sam društvena i pristupačna osoba i nije mi bilo teško da stičem nove prijatelje ili da započinjem razgovore sa ljudima koje sam tek upoznala. Ali, to je bilo kada sam imala sedamnaest godina. Tada sam išla u školu pet dana nedeljno i izlazila sam svakog drugog dana.
Sada imam dvadeset godina i veoma retko izlazim. Prošlu godinu sam provela oporavljajući se od oštećenja, koje mi je izazvao NMOSD i najviše vremena sam provodila sama“, ističe Halima.
„Nakon srednje škole, celo studiranje na koledžu je bilo organizovano preko video sastanaka i onlajn testova. Tokom te dve godine sam sedela kod kuće skoro bez ikoga, uključujući i bliske prijatelje.
Nisam mnogo izlazila. S obzirom da su mnoge radnje bile zatvorene i da je fizička distanca bila na snazi u mom rodnom gradu, nismo imali mnogo izbora“ objašnjava Halima.
Samoizolacija
„Bila sam stalno kod kuće. Vreme sam provodila u svojoj sobi ili u dnevnom boravku ako sam gledala televiziju. Kada bi neko pokušao da se dogovori da se vidi sa mnom, nalazila sam razne izgovore. Jednostavno mi se dopadala udobnost doma i, što je najvažnije, to što sam sama. Ako bih i odlučila da izađem, kući sam se vraćala iscrpljena i uznemirena bez konkretnog razloga. Dešavale su mi se privatne stvari, koje su moje mentalno zdravlje pogoršale više nego ikada pre.
Izbegavala sam porodicu i spavala po ceo dan da ne bih bila sama sa svojim mislima ili okružena ljudima pretvarajući se da sam dobro. Dan nije mogao da prođe bez izuzetne uznemirenosti i plakanja. U nekim trenucima nisam mogla da jedem zbog stalne nervoze od koje mi je bilo muka“, objašnjava Halima.
Moji mehanizmi preživljavanja
„Međutim, bilo je perioda kada mi je hrana bila jedina uteha pa sam se okretala prejedanju. Ništa u mom životu nije bilo zdravo. Ili sam naglo gubila kilograme zbog zdravstvenih problema ili sam se brzo gojila usled tešenja hranom. Nije bilo ničeg između i to je dovelo do problema sa doživljajem sopstvenog tela i velike nesigurnosti“, kaže Halima.
Ništa ne može da stane na put mom obrazovanju!
„Nakon napada i gojenja zbog steroida, simptoma NMOSB, propadanja mentalnog zdravlja i navike da sve vreme provodim u kući, bila sam zabrinuta i kakav će mi biti život na fakultetu.
Ovo će biti prvi put nakon više od dve godine da imam nešto planirano skoro svakog dana, svake nedelje, neprestano, i nešto što ne mogu da izbegnem, jer znam da želim da pohađam ovaj kurs. Ali, ipak ostaje neizvesnost, koja je potpuno opravdana. Kako ću se snaći sada u svetu kada sam potpuno drugačija od onoga što sam bila 2020. godine i šta će ljudi misliti o meni?
Biću primorana da komuniciram sa ljudima i ne mogu da nalazim izgovore da to izbegnem. Treba mi ova diploma i ne želim da moja anksioznost odnese pobedu“, zaključuje Halima.