Sve je više izveštaja u medicinskoj literaturi koji povezuju mijasteniju gravis sa drugim autoimunskim poremećajima. Jedna studija kaže da procenat pridruženih autoimunskih bolesti iznosi 13%.
Sve je verovatnije da autoimunski poremećaji dele zajednički patofiziološki mehanizam, koji pojavu više komorbiditeta u prisustvu jedne osnovne bolesti čini češćim.
Kada iz autoimunskih bolesti uklonimo njihove osnovne osobine, one su u suštini, pogrešna reakcija imunskog sistema organizma protiv samog sebe. Zato se mogu posmatrati kao nenormalan biološki odgovor u kom je došlo do nekog oblika disfunkcije, što dovodi to toga da organizam prepoznaje elemente samog sebe kao strane.
Mijasteniju gravis prvenstveno odlikuje fluktuirajući zamor mišića. Disfunkcija respiratornih mišića može da podstakne respiratornu insuficijenciju, što dovodi do teške bolesti i čak smrti. Srećom, dobro razumemo kako patofiziološki mehanizmi rade kod mijastenije gravis. Oni ugrožavaju sinaptički prenos na neuromuskulatornom spoju. Zahvaljujući tome, kliničari su razvili terapije koje ciljaju antitela acetilholinskih receptora – glavnog elementa koji podstiče patologije kod mijastenije gravis.
NMOSB i mijastenija gravis
S obzirom da izgleda da su pacijenti sa mijastenijom gravis uopšteno podložniji drugim autoimunskim bolestima, posebna pažnja tokom kontrolnih pregleda treba da se obrati na sve moguće komorbiditete. Medicinska literatura govori o autoimunskim bolestima vezanim za centralni nervni sistem, uključujući poremećaje kao što su poremećaj iz spektra optičkog mijelitisa (NMOSB) i MS.
NMOSB se najčešće dijagnostikuje kod pacijenata sa mijastenijom gravis deset godina nakon što im je utvrđena mijastenija gravis. Terapija za oba poremećaja je obično timektomija. Više od polovine pacijenata (oko 63%) sa oba stanja bude podvrgnuto timektomiji.
Terapija istovremenih autoimunskih poremećaja
Istraživači su razvili terapije koje su efikasne za različite autoimunske poremećaje.
„Bolje razumevanje patofiziologije MS i NMOSB je dovelo do razvoja brojnih terapeutskih pristupa. Monoklonska antitela dobijaju sve veću pažnju zbog svog konkretnog delovanja i verovatnoće visoke efikasnosti sa manje neželjenih efekata“, navodi se u časopisu Journal of Clinical Neurology.
Glavni izazov kod mnogih od ovih autoimunskih poremećaja, uključujući mijasteniju gravis, jeste taj što još uvek ne razumemo dobro mehanizme koji pokreću ova stanja. Znamo da postoji više nego slučajna veza između ovih poremećaja. Oni verovatno zbog toga dele neke sličnosti u patofiziologiji i da zato za njih mogu da se koriste isti lekovi. Svakako, potrebna su dodatna istraživanja kako bi se razjasnilo kako ovi pojedinačni delovi mogu da se uklope u celu sliku.
Izvor: https://www.rarediseaseadvisor.com/insights/myasthenia-gravis-other-autoimmune-disorders/