Autorka: Helen Lir-Grant
„Kad im kažem za svoje stanje, ljudi očekuju da mi je najgori period bio boravak u bolnici nakon prvog napada NMOSB. Bila sam paralizovana od grudi nadole i skoro potpuno slepa. Začudo, tada nisam dotakla dno. Moj najgori trenutak je usledio skoro pola godine kasnije“, navodi Helen Lir-Grant.
Izlazak iz bolnice
„Kad sam izašla iz bolnice, doživela sam udar svežeg vazduha čim su se vrata otvorila. Dva meseca ranije me je hitna pomoć sprovela kroz ista ta vrata. Moj prvi napad je bio ozbiljan i bili su mi potrebni intenzivno lečenje i fizioterapija. Međutim, oduševila sam doktore brzinom kojom sam naučila da ponovo hodam.
Bolnički život je bio dosadan. Nedostajala mi je normalnost. Nedostajale su mi smešne sitnice kao što je pravljenje šolje čaja kada to poželim ili pripremanje jela za supruga. Odbrojavala sam dane do očekivanog otpusta iz bolnice. Kad sam osetila taj svež vazduh na licu, bilo je to pravo olakšanje!“, objašnjava Helen.
Selidba
„Mislila sam da je težak deo gotov i da mogu da se vratim svom životu. Definitivno sam se odmah vratila pravljenju čaja, ali druge stvari nisu bile tako jednostavne. Morali smo da se preselimo, jer više nisam mogla da koristim stepenice. Zato smo se oprostili sa svojim lepim stanom u centru grada i preselili se u predgrađe. Imali smo ceo nov stan u prizemlju, koji je trebalo da sredimo“, objašnjava Helen.
Depresija se prišunjala
„Posle toga su mi dani postajali sve duži i duži. U to vreme je moj poslodavac smanjivao broj zaposlenih. Pošto nisam znala kada, niti da li ću biti dovoljno dobro da se vratim na posao, iskoristila sam priliku i potpisala ugovor o raskidu radnog odnosa. Tada je moj suprug studirao i radio honorarno, tako da sam duge sate provodila sama kod kuće. Osećala sam kako me obuzima depresija i uskoro je sve bilo obavijeno tom dobro poznatom tamom.
Ujutro sam jednostavno ostajala u krevetu i pokušavala da potrošim vreme do povratka supruga kući. Kad bih ustala, nisam videla razlog da se obučem. Pokušavala bih da čitam, ali su mi misli lutale i nisam bila zainteresovana. Mama je pokušavala da me uključi u neki od kreativnih hobija koje sam nekada volela, kao što je šivenje. Nažalost, imala sam osećaj da me je kreativnost potpuno napustila. Kasno popodne bih spustila roletne i spavala na kauču. Beg sam pronašla u spavanju“, kaže Helen.
NMOSB i usvajanje kućnog ljubimca
„Moja suprug je shvatio šta se dešava i jednog dana je neobavezno predložio da uzmemo psa. Tokom odrastanja sam uvek imala kućne ljubimce i dugo sam želela psa. Između putovanja i redovnog posla, nikad nije bilo prilike za to. Ali, tada je bio odličan trenutak i savršena ideja. Kod kuće sam bila po ceo dan, tako da će pas uvek imati društvo, a redovne šetnje sa psom će mi pomoći da fizički ojačam.
Par nedelja kasnije smo kući doveli Misti, osmogodišnju mešanku kolija. Stariji, manje aktivan pas mi je savršeno odgovarao i uskoro smo postale najbolje prijateljice. Njene potrebe su oblikovale moju rutinu. Ujutro smo rano ustajale, doručkovale i išle u laganu jutarnju šetnju. Nakon večere smo se igrale loptom u bašti i uživale u obilnim grickalicama i razmeni nežnosti. Ta rutina me je održavala i veoma brzo sam počela da uživam u životu. Obožavala sam te šetnje pored reke i zastajanja svaki put kad je Misti to poželela i upijala svaki trenutak“, ističe Helen.
„Mnogi me hvale što sam spasila starijeg psa, ali ja stalno govorim da je ona spasila mene. Naravno, ako razmišljate o uzimanju kućnog ljubimca, važno je da razmotrite da li možete da ispunite njegove potrebe. Treba imati rezervni plan za periode kada se ne osećate dovoljno dobro, da biste vodili računa o njemu. Ako volite društvo životinja, ali ne možete da se posvetite brizi o njima, mnogi azili za životinje traže volontere za šetanja pasa i maženje mačaka“, zaključuje Helen.