Miloš Rokić je diplomirani biohemičar, doktor prirodnih nauka iz oblasti fiziologije životinja i bivši istraživač u Institutu za javno zdravlje Sjedinjenih Država (National Institutes of Health). Otkriće da ima multipla sklerozu promenilo mu je životne planove, usmerilo na izučavanje psihologije i omogućilo da postane darovit fotograf. U intervjuu za Neuronet otkrio nam je deo svog sveta u kome pored MS-a ima mesta i za sve drugo što čini život.

Koja je bila vaša prva reakcija kada ste saznali za dijagnozu MS? Da li ste i koliko znali o oboljenju pre toga?

  • Svakako je to bila reakcija šoka, mada je bila u velikoj meri ublažena činjenicom da bolujem od dijabetesa od kraja osamdesetih godina i nekako mi je stanje  ranjivosti bilo odveć poznato iskustvo. Zbog moje stručne spreme i uključenosti u naučnu zajednicu znao sam za MS do najsitnijih detalja, ali uistinu nikad nisam upoznao ikoga ko pati od MS. Pridružio sam se društvu MS Srbije i doprineo serijom umetničkih fotografija tokom jedne od njihovih proslava. MS i umetnost su veoma važni, jer se život sa ili bez ove bolesti ne može opisati bez upotrebe simbola i metafore. Tako je za mene MS prestao da bude i intelektualni koncept i školska lekcija, već je dobio i ljudsko lice. Trenutno studiram psihologiju i MS me je polako terao da promenim karijeru i otkrijem izuzetnost i neograničenost mog unutrašnjeg sveta. Volim umetnost i u stvaranju nalazim način da premostim nepodnošljivost svake životne situacije.

Da li vi sebe vidite kao drugačiju osobu od kad ste saznali da imate MS? Da li i koliko vam se život promenio?

  • Iskustvo MS je dubinski transformišuće, to je jedna mala smrt, jedan stari Miloš je umro i drugi se rodio. MS je gorka pilula koju valja progutati i obraditi. U pitanju je bolna inicijacija u zrelost posle koje sam otkrio unutrašnji svet, došao u kontakt sa stranom koja je od mene bila skrivena ili koju sam smatrao inferiornom. Nisam zaboravio na lični i profesionalni razvoj, obišao sam Severnu i Južnu Ameriku, putovao po Evropi. Upoznao ljude koji su me inicirali u svet psihologije i jednom rečju iskusio punoću života.
  • Kada mi je saopštena dijagnoza već sam se ležeći na klinici pitao da li je život neprikosnoven i shvatio da nije. MS mi je otkrio neprikosnovenost ljubavi koja se teško postiže dok život prosto dođe i prođe. Investirao sam od tad vreme u partnerstvo, prijateljstva i opštenje sa drugima, ljubav prema svetu i sebi. Generalno se manje plašim života i idem sa nekom sigurnošću u nepredvidivost novog dana.

Opišite nam svoj dan i da li u njemu postoji neki segment  u kome vam je potrebna pomoć drugih?

  • Svima nam je tokom dana potrebna pomoć drugih. U mom slučaju MS nema uticaj na dnevno funkcionisanje i smatram sebe blagoslovenim. Moj dan počinje kafom, a završava se čašom jogurta, a ono što se desi između je svakog dana različito. Budući da sam trenutno nezaposlen imam više vremena za učenje, meditaciju i druženja koja me ispunjavaju. Jako mnogo čitam, u knjigama pronalazim beg od sebe i povratak sebi u isto vreme, to je jedno transcedentno iskustvo. Često idem u pozorište i osećam da sam na sceni sa glumcima. Parafraziraću Miru Trailović kada kažem da dane provodim u zaveri sa mojim idealima, boreći se sa mojim sumnjama.

Kako ocenjujete odnos društva prema osobama sa MS-om kod nas i u EU? Koje su ključne razlike u pristupu i mogućnostima za razvoj i doprinos društvu?

  • Najvažniji je zapravo odnos društva prema bolesti. U Srbiji, ali i u EU se i neki bezazleniji poremećaji zdravlja razumeju kao podbačaj snage volje, kao izmotavanje. Bolest se percipira kao moralni podbačaj, a ljudi koji su religijski fundamentalistički nastrojeni bolest razumeju kao kaznu od Boga. Ovakvom shvatanju nažalost doprinosi siromaštvo i nedovoljno obrazovanje stanovništva. Ovakvim sagledavanjem stvari oboleli najbrže dolaze u kontakt sa svojim stidom. Oboleli onda retko govore o svojim problemima, pa i ako govore nailaze na osudu sredine zbog toga. Po objavljivanju ovog intervjua očekujem da će mi pojedinci prebacivati zato što se “neprimereno” ističem. Istina je da je nečija celoživotna misija prevazilaženje tog malignog stida i nošenje sopstvene rane na diskretan način kao značke na reveru.
  • U zemljama EU, osobe sa MS imaju bolju potku samoaktualizacije, daleko su bolje prepoznate u svim aspektima življenja i funkcionisanja. Od materijalnih stvari kao što su arhitektonske barijere, dostupnost terapije i rehabilitacije do brojnih nematerijalnih. Manje siromaštvo i bolje obrazovanje prosto prigušuju gore pomenute pojave u EU, ali sve je to i tamo prisutno.

Vi se bavite fotografijom. Koliko vam to pomaže da se lakše „nosite“ sa poteškoćama?

  • Nakon što sam saznao da bolujem od MS okrenuo sam se umetnosti. Otvorio sam svoje albume i video svoje slike sa putovanja i shvatio da sam ja bolovao dok sam bio na tim putovanjima i imao ta iskustva. Dakle uvideo sam da se sa MS ipak živi neki život. U saradnji sa koleginicom Reom Mucović napravio sam kolekciju fotografija pod imenom “Konceptom protiv multiple skleroze” koje na neki način simbolizuju moje poimanje MS i nošenje sa bolešću. Društvo MS Srbije je bilo ljubazno i organizovalo izložbu mojih fotografija u galeriji RTS. Fotografije su nosile ohrabrujuće poruke, bile su spona koja je inicirala dijalog i neku formu razumevanja između mene i šire zajednice.

Koja je vaša poruka za one koji su nakon potrage došli od lekara sa dijagnozom MS-a?

  • Ovo pitanje me je vratilo na dijabetes, bolest od koje bolujem još od kasnih osamdesetih, tada smo imali embargo, sankcije izolaciju zemlje i koješta drugo, bilo je od najvećeg značaja za mene da prihvatim problem i da ga nadrastem, ne dozvoljavajući sebi da skliznem u kolektivnu neurozu.  Želim obolelima da im glava bude koliko toliko iznad vode dok ih talasi emocija, dezinformacija, ljudi i senzacija zapljuskuju. Svim novodijagnostkovanim ljudima želim stamenost svesnog bića u potrazi za ličnim autoritetom, jer da se razumemo da nije MS pokucao na vrata pokucalo bi nešto drugo. Pošto je MS relativno poznat posetilac u životima mnogih poželeo bih svim obolelima čvrstinu i disciplinu u građenju odnosa sa bolešću.

Kako vidite sebe za 10 godina?

  • Vidim sebe kao čoveka spremnog i sposobnog da milostivo i s ljubavlju drži sebe i drugoga koji pati, planiram da postanem psihoterapeut analitičke orijentacije. Iz pijeteta prema ljudima koji su moji psihoterapeuti i koje smatram i nekom vrstom mentora imam obavezu da se odužim univerzumu i držim drugo biće u budnom oku moga uma pomagajući mu da nađe sebe, isto kao što su drugi pomagali meni. Trenutno od sveta ne tražim mnogo, verujem da je došlo vreme da pružim svoju jedinstvenost i neponovljivost svetu. To je u krajnjoj liniji i moja moralna obaveza i dužnost.

OSTAVI PORUKU

Please enter your comment!
Please enter your name here